assilletta

Valjda taman kad je ona manjina, koja još baci pogled na ovaj blog s vremena na vrijeme, pomislila da sam izgubljena zauvijek... Evo me... Napokon me nešto pokrenulo da se vratim i napišem post. I to post koji će mi malo osloboditi glavu, a neće bit čisto piskaranje dnevnika kao što je bio onaj u Firenzi.

Oni koji su čitali taj blog, mogli su vidjet da sam imala nekakvih svađa sa dragim. Što jet amo bilo samo usputno spomenuto jer jednostavno nisam htjela svim tim poznatim koje viđam i ne viđam istresati svoje srce i um. Za to imam vas

Ja sam jedna od onih koji previše razmišljaju. Previše analiziraju. I kako je moja veza bivala sve duža i duža znajući kuda to vodi zabranila sam si mučiti se nepotrebnim gruntanjem. No, naravno ne ide to baš tako.
I evo, moj put u Firenzu je bila prva prava trajnija razdvojenost u našoj vezi. A i ljetovanje samo po sebi uvijek nekako ispadne razdoblje kad se dragi i ja najlošije slažemo. Što nije bila iznimka ni ove godine na moru. Prošlih godina nije dovelo do prekida. Nije ni ove. Jedino što nisam sigurna je li to zbog toga što je naša veza ojačala i prebrodila taj problem ili smo jednostavno prešli preko toga. Činjenica je da dragi na mene gleda kao na svoju buduću ženu. Iako je meni tek 21 a on je godinu stariji. On je svoje iživio, uglavnom isprašio što je imao a i inače živi u okruženju kojem rani brakovi nisu strani. I sve to mene dovodi da i ja razmišljam u smislu da tu jednog dana leži budući brak. I moram priznati da me to izbezumljuje.

Prvi je problem iskočio za vrijeme mog putovanja. Kad je on ostao šokiran što ću ja izlazit van Ne moram vam ni reć da mi sama činjenica da bi to mogao biti problem, nije padala na pamet. I situacija da u Firenzi NE izlazim van nije dolazila u obzir. I tako smo se svadili. Jer se on brinuo. Jer smo nas dvije cure same izlazile van (ne iz ljubomore, nego kao ne znamo kakvih sve ljudi ima). I tako je to prošlo sa mojom nemogućnosti da mu objasnim da imam i ja nekog mozga u glavi i da mogu i sama razabrat neke opasne situacije, pa nisam dijete više zaboga. Da ne spominjem da sam uz to imala Pepper spray, zbog kojeg mi je ekipa umirala od smijeha (ono malo njih koji su znali za njega)

To nekako kako došlo, tako prošlo. Na moru su problemi nastajali zbog dvije stvari. Izlazaka i bivših veza. Naime, moj dragi se upenzionerio. Za njega je cuganje u birtiji i onda doma. Ni jednu večer nismo izašli u disko. Čak ni na Cetinskog, na kojeg se meni, naravno, išlo, niti zadnju subotu, 2 dana prije nego smo išli doma. To više nije za njega.
Drugi big fajt je bio (uf greške li moje) kad sam mu ispričala za nekog Amerikanca s kojim sam BRIJALA prije 5 GODINA I tako se mi počeli raspravljat o bivšim vezama i posvadili se. Jer on uvijek želi znat sve o meni i šokira se kad se dogodi ovakva situacija i ispadne da postoji nešto što on ne zna. Pa na to ni ne mislim. Sjetila sam se jer sam vidla čovjeka. Prvi put se vratio tu nakon tih 5 godina. Ljubili smo se jednu večer! A da ne pričam o tome da on o svojim sexualnim iskustvima ne priča. Nikad. Za to jednostavno nema potrebe. Ali on, naravno, o ženi koju jednog dana misli ženit mora sve znat.

I tako je to. Iz krajnosti u krajnost. Inače je super. Voli me, i pokazuje to. Ali dođu ovakvi trenuci kad se ja stvarno zapitam ima li sve to smisla. Vodi li to ikuda? Treba li mi još par godina da shvatimo ono što bi već sad možda mogli vidjet – da nismo jedno za drugo?
O tome vam ja pričam. Volim ga. I ne mogu zamisliti prekid. Ali me te neke stvari o kojima ne mogu prestat gruntat ubijaju. I ne znam što bi sa sobom. Kažu frendice to je faza. Pa onda nek prođe već jednom!
A o vjeri neki drugi post. Neam snage sad.

Laku noć. Ciao!