assilletta

Uređivanje blog.hr-a natjeralo me na pisanje novog posta

Došla je još jedna predispitna sezona. Ona jesenska. Danas sam se napokon primila nečega. Ne znam kako je kod ostalih studošica, vjerojatno drukčije, jer kod mene majka još uvijek zaviri u sobu da vidi jel učim i svako povremeno se baci na kvocanje. Doduše, sad staraca nije bilo do prije neki dan pa sam u miru mogla održavat svoje kampanjstvo. Al sad su doma. A ispiti su sve bliže. Što bi značilo da se i šizenje moje majke pojačava.

A sad jedna od mojih groznih karakteristika kaj se toga tiče. I to potječe još od davnih dana, valjda prije srednje škole. Moje izbjegavanje štrebanja. Još od davnih dana imam TV u svojoj sobi, kao i video (a od nedavno je i laptop uglavnom kod mene što još više pogoršava situaciju). I u stanju sam cijeli dan ne raditi NIŠTA, životariti u svojoj sobi, pretvarajući se da učim. I ne učiti. Ali niti izać van previše (već kad ništa ne radim bar uživati u suncu), ono, radi grižnje savjesti. Samo satima gubiti vrijeme npr. buljeći u TV, to da. Dok god sam doma, grižnja se ne javlja toliko. Sve, samo da se što kasnije počne učiti. I ostaviti, kao i uvijek, sve za zadnji čas da bi onda shvatila da sam sve mogla tako lako naučiti, samo da sam počela na vrijeme.

Tako će bit i sad. Imam dva ispita, jedan lagan i jedan teži. Ali rješiv. Prvi rokovi su na početku devetog mjeseca. I da ih riješim, a mogla bi, imala bi još mjesec dana slobodno do početka predavanja. Priliku za još koje putovanje ili još par dana u viksi na moru. Ali ja ne mogu ništa dogovoriti. Jer znam sebe. Žalosno je što mi ništa nije dovoljan poticaj da se primim posla i na kraju mi je, naravno, krivo => novi smajlići

Pa, ako ima koji pacijent koji je to prebolio, molim neka se javi

Ciao!