subota, 13.09.2008.

Slučajni junak

Image Hosted by ImageShack.us



Ne znam zašto mi je tako teško u zadnje vrijeme prezentirati na „papiru“ misli koje mi se odvijaju u glavi. Bila sam večeras sa svojim curama s talijanskog na druženju, jer je jedna od njih imala roćkas. Vratila sam se rano, s dragim je otpalo druženje i legla ja u krevet kao neki film je na Novoj pa ću uz njega zaspat.

I počne tako neka već viđena priča o nekom klošaru (D. Hoffman) kojeg život nije volio. Stalno je u nekoj frci sa zakonom, ima sina kojim se baš i ne bavi a klinac je željan njegove pažnje i tako to. Taman mi se prispava i počne se nešto događat – sruši se avion i on spasi ljude. Ne zato kaj je htio biti super junak nego nije mogao dalje s autom zbog aviona koji je baš tu morao pasti. Nakon tog ode, ispriča frajeru koji ga je pokupio (A. Garcia) što mu se dogodilo, drugi dan završi u zatvoru a Garcia pokupi njegove zasluge da bi dobio milijun dolara. Ispadne da je on već jednom spasio svoje suborce u Vijetnamu ali nikada za to nije dobio priznanje.

Garcia uživa status junaka a Hoffman koji je zapravo spasio ljude trune u zatvoru. Inače je niškoristi ali ON je spasio te ljude. A opet… Garciji život vraća ono za što nikad nije bio nagrađen. Za koga navijati? Tko je pravi pozitivac? Živo me zanimao rasplet. Poanta filma koju isfurava Garcia je da smo svi junaci. Svatko od nas nekad učini nešto zbog čega bi nas svijet slavio. I tu je moć medija. Pompa je ono što te dovede na naslovnice, što te digne u zvijezde, donese milijunčić ili što već. I moram priznat da je to stvarno dobro izvedeno. Nema negativca. Obojica su nekad učinili nešto dobro. Svaki je dobio svoju nagradu. Garcia slavu, a Hoffman novu priliku. Lovu su podijelili. I koliko god ne mogu sad bit jako pametna budući da je blizu četiri ujutro, čini mi se jako poučan film. Trebamo pomagati jedni drugima. To se isplati. Svako može iz toga izvući neku svoju nagradu. Prije il kasnije. Na materijalan način ili neki drugi. Sigurno će netko pomisliti da su mi se naočale poružičastile. Ali ja želim u to vjerovati. Sitnice čine svijet boljim, a životi jedan na drugog utječu. I zašto bi uvijek bili đubrad jedni prema drugima? A toliko puta nas ne košta ništa… Znam da je život puno puta nepošten. Al nekada ispadne baš onako kako treba biti. I zašto ne bi jedni drugima bili Slučajni junaci?

Moj stoti post. Imala sam u planu nešto drugo. I nešto drugo prije posta o 11. rujnu. Inspiracija je nešto udarila. Ili samo potreba da filozofiram. Pa su se planovi malo poremetili. Uglavnom. Moj stoti post, narode…

*naklon*
Ciao!
- 03:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna