assilletta

Za vrijeme mog boravka u Firenzi, profesor nam je svaki dan na nastavu donosio dnevne novine tipa Metro, da bi iz njih čitali i komentirali članke. U tim novinama upoznala sam se s inačicom (ili barem jednom od inačica) našeg blog.hr-a. Zapelo mi za oko, ali sam s vremenom na to zaboravila, mislim da sam čak bila jednom pa mi se nije dalo prčkat.
Prije dva dana sjetila sam se toga i odlučila, kad sam već toliko na netu i blogu, da imam i neke koristi od toga. I tako mi fali vježbe iz talijanskog. Otvorila sam talijanski blog na splinder.com. Napisala sam neki kratki post i bilo je kaj sad? Otvorila sam naslovnu stranu i klikula na jedan naslov koji mi se činio OK. Ostavila sam komentar jer mi se post stvarno svidio i dečko mi se javio. Naime, mogli ste i vidjeti komentar na talijanskom ispod prošlog posta, jer je vaša pametna Assilletta automatski upisala adresu sa blog.hr-a, umjesto adresu novog bloga kad mu je pisala komentar. Dečko se zove Salvatore, iz Napulja je, ima 26 godina, ostavio mi je mejl, MSN, tako da ću moć vježbat komunikaciju.
A dao mi je i dopuštenje da vam (više ili manje uspješno) prevedem njegov post koji mi se svidio pa izvolite:

Kada se osjećam usamljeno, kada se osjećam loše, uvijek se trudim misliti na prošlost. Pokušavam shvatiti kako sam prevladao najteže trenutke, trudim se sjetiti pretrpljene boli i misliti na to da me ta bol ojačala.
Razmišljam o svojim emocijama, učim na pogreškama i trudim se shvatiti sam sebe, moje reakcije, moje paranoje.
Mnogi kažu da sam se promijenio, mnogi kažu da vide u meni bolju osobu.
Tako sam umoran…
Poslije sam shvatio da je ovaj blog test, pokazatelj onoga što sam proživio. Čeprkao sam po mojoj prošlosti i ostao zapanjen kada sam pročitao da sam se prije dvije godine… žalio o istim problemima kao i danas.
Koji apsurd od života, čitam o sebi i smijem se.
Pišem o boli, pišem o samoći… pišem da mi fali ljubav.
Pišem o curama koje su me razočarale, pišem o izgubljenoj ljubavi.
Pišem o „njoj“, gotovo nesvjestan činjenice da je uzalud dati joj ime, i tako će vrijediti jednako za iduću… Toliko će me puta još povrijediti, i sve će to učiniti na isti način.
Tako sam umoran…
Tako sam umoran od davanja ljubavi a primanja… nečega drugog.
Ona ljubav od koje se osjećam dobro… ne sjećam je se više.

Mirim se s idejom da ne bih mogao do beskraja voljeti osobu koja me ne želi

Kako se potiskuje ljubav?
Gutajući „Volim te“ u grlu, sklapajući ruke koje žele nježnost, zatvarajući oči koje plaču na pomisao onog što nikad neće biti.
Misleći na ono što sam napravio i na ono što sam mogao napraviti… no nije bilo dovoljno.
Misleći na ono o čemu sam žudio… ali se nikad nije dogodilo.
Kako se potiskuje ljubav?
Patnjom do te mjere da se ugasiš, smiriš, kloneš duhom.
Tolikom patnjom da umreš iznutra.
Kako se, dovraga, potiskuje ljubav?
Shvativši da te ta osoba ubija dajući drugome sve za čim ti žudiš, dajući drugome sve što ti želiš, dajući drugome sve što ti trebaš, i poslije svega, znajući da te je time ubila, gledajući te govori: „Stalo mi je do tebe, volim te, razumiješ li?“
Kako se, dovraga, potiskuje ljubav?
Dok gledaš osobu koju voliš u oči i dok misliš „Volim te da je to za umrijeti“, ona se smije i govori kako je sretna jer će izaći s drugim


Kako se potiskuje ljubav?
Slušajući njen glas slomljen od suza koje je prouzročio jedan od onih milion glupana koji nema pojma tko je ona, koji je napravio upola manje za nju nego što si ti napravio… ali je imao sve ono što ti želiš s njom.
Ljubav se potiskuje slušajući tišinu njenih suza i njemi otkucaj njenog srca kada joj kažeš: „Volim te“
Ljubav se potiskuje kada shvatiš da joj možeš željeti „samo“ sve dobro, jer je to jedini način da joj budeš blizu.